Oto Horvat – SABO JE STAO

Sabo-je-stao-smallOto Horvat – SABO JE STAO, roman, NINova nagrada - najuži izbor


“Uprkos činjenici da je “Sabo je stao” prvo prozno delo Ota Horvata nakon sedam pesničkih zbirki i izbora ovenčanih prestižnim pesničkim nagradama, ovaj sadržajni roman je izveden upečatljivo, emotivno, i povrh svega, stilski precizno. Na (samo na prvi pogled) nevelikih stotinak stranica, autor pripoveda o žalosti nakon smrti supruge A., evocira zajedničke uspomene i iznosi intimne detalje ličnog života, ali, još bitnije, opisuje proces tugovanja od njegovog početka – otkrića fatalne bolesti – do poslednjeg čina, koji je napisan i koji još traje… Čitaoci vrlo brzo shvataju da im nije bitno da li je narativ autobiografski ili ne, jer Saba i A. čitaju kao književne junake i apsolutnu fikciju. Oni rastu u predstavu romantičarskog pesnika i njegove mrtve drage.”

Dragan Babić

“Sabo je stao, ali Horvat je uspeo, uprkos svemu. Uprkos logici. Dok Sabo beleži kako je „besmisleno pričati o nepostojanju“, zapisivanje ostaje i nastavlja se. Postoje inherentne komande, zavučene u naslove odeljaka, počnite, nastavite, pa serija pitanja, a pitanja nužno zahtevaju odgovore, njihova ontologija vapi za ishodištem objekta, odgovori su insistirana čvorišta saznanja. Otud nam Horvatov tekst izgleda kao nužnost po sebi: možda se ne može, ali se svakako mora. Kolika god bila cena moranja.

Sabo je usamljen, on je konstatacija nakon gubitka. Njegova izvesnost jeste preostatak bića, samosvojna nedostatnost. Njegova žena, A., umrla je, i svaka njegova reč jeste pokušaj da se Sabou-preostatku dâ ma kakvo opravdanje u zaglušujućoj tišini. Pokraj usamljenosti je i izgubljenost: polovina nedostaje, Sabo je sakati androgin koji diše kapacitetom umanjenim tačno za tu polovinu.”

Srđan Srdić

“Knjiga “Sabo je stao” roman je iz jednoga glasa, ali iz više gramatičkih lica. To ne znači da se mijenjaju pripovjedačke perspektive, perspektiva je jedna ista, nepromjenjiva. Ali u jednom trenutku ona je sadržana u pripovjedačevom ja, dok u drugom on sebe vidi sa strane, izdvojen iz tijela i iz života. Kao zlokobna inkantacija, ponavlja se iskazivanje vlastite krivnje za njenu smrt. To je autoflagelacija, to je autocinizam, to je, na kraju kao i na početku, sama istina one jedne, neprihvatljive i nepreživljive smrti. A ponekad i pojedinih drugih, ponešto lakših i ljudskijih smrti. Kada ti umre netko blizak, pogotovo ako je umiranje trajalo i ako ti je bio na brizi, osjećaš se krivim, osjećaš da si pridonosio smrti, umjesto da štitiš, pomažeš i liječiš, osjećaš da si bio taj koji je vodio ravno u smrt; nisi bio nemoćni pratilac, kao što će to reći drugi, ili kao što to objektivno jest. Ali što, uopće, znači objektivnost, i koga je briga za objektivnost u ovakvim stvarima.

“Sabo je stao” nije linearno ispripovijedana priča. Ovo i nije roman o smrti, nego je roman o njezinim živim posljedicama. Ujedno, to je i najljepši roman moje generacije, za koji znam.”

Miljenko Jergović

2014; 1. izdanje;  F-20×14; S-122; tvrd povez; latinica; CENA 630,00 din.

 
Dobra proza jeste, najčešće, ono sočivno mesto, kroz koje se najdublje raščitava stvarnost jedne kulturne i društvene zajednice. Biblioteka KALENDAR predstavlja prozne knjige savremenih srpskih pisaca.
RocketTheme Joomla Templates